Tog jutra pukao joj je vodenjak. Mama Zita je spakovala svoje krpice i lagano se zaputila ka srbobranskom porodilištu. Tata Jovan je tada bio na poslu. Nekoliko mučnih sati je prolazilo jer beba nije htela „napolje“. (Zašto-otkriće se nakon nekoliko decenija.) Kažu, sat je otkucao pola dva poslepodne i beba je izletela poput stampeda, kao da do tad nije zadavala nikakve muke majci, potpuno opušteno. I zaplaka Jovana, a od radosti i automatski potisnutog bola, zaplaka i mati Zita. Tata je plakao kasnije. Bio je srećan jer je dobio devojčicu, iako nije imala plave oči na majku. Jedan od prvih najintenzivnijih maminih utisaka bio je taj što je devojčica onako „tek rođena“, kada su je spustili na majčine grudi, počela uporno da diže glavu iako nije imala snage za to. (Zašto-ni to ne znamo.) I dan danas, mama kaže-To u životu nisam videla! Taj događaj zbio se 13. 06. 1982. godine i nekim ljudima je važan kao datum mog rođenja.